2024. március 29., péntek

U Beogradu odmor nakon dugog puta

Većina izbeglica pešači od Grčke pa sve do Srbije

U proteklih godinu dana izbeglice, koje stižu većinom sa Bliskog Istoka, su skoro postale deo Beograda. Većina njih, nakon što stigne u srpsku prestonicu, ostaje u blizini željezničke i autobuske stanice, a tamo pokušava da se odmori, tako da danas već nikome nije čundo kada izbeglice u grupama čekaju u parku kod željezničke stanice, ili u obližnjem, takozvanom, ekonomskom parku. I juče je situacija bila ista. Muškarci su razgovarali međusobno, žene su stojale zasebno, i one su razgovarale samo međusobno, dok su stalno držale na oku decu koja su se, uživajući u toploti sunca igrala loptom.

Juče je nekolicina njih bila u Izbegličkom info centru da na računarima, uz pomoć interneta, o svom teškom putu, o stizanju u Beograd, informišu svoju porodicu. Iako je u prilično maloj prostoriji bilo oko dvadesetak osoba, dok četvoro-petoro njih razgovara preko računara, nema buke, šta više, čini se da prostorom vlada umorna tišina.

- Ćao! – pozdravlja me sa osmehom mladić, izbeglica, od oko 16 ili 17 godina, nakon što sam se predstavila aktivistima na recepciji. Ne zna ko sam ja, ne pozdravlja me zbog toga, možda mu je samo privlačan srpski jezik, ili sam mu simpatična… Ne možemo započeti razgovor, nepoznavanje jezika je najveća prepreka, mnogi od izbeglica poznaju samo svoj maternji jezik.

- Većina do nas stiže iz Makedonije ili iz Bugarske. U najvećem broju stižu Avganistanci, ali dolaze i iz Sirije, Iraka i Irana – objašnjava Milena Savić, asistent koordinatora projekta Info Centra. Ispričala nam je da dele vodu, hranu i odeću izbeglicama zahvaljujući UNHCR-u i donacijama drugih međunarodnih i domaćih nevladinih organizacija, a upućuju ih i gde mogu da kupe lekove i gde mogu da dobiju lekarsku pomoć. Odavde ih prevoze i u krnjački izbeglički kamp. Autobus kreće dva puta dnevno, popodne u 15 časova i u 19 časova.

Milena je ukazala da je zbog vremenskih neprilika u proteklom periodu više ljudi koristilo usluge izbegličkog kampa, naročito oni sa decom. I građani navraćaju u centar i donose odeću izbeglicama.

- Divna je ljudska solidarnost. Građani pomažu, donose stvari, iako se najveća potreba i dalje pokazuje za muškom odećom i obućom, jer prvenstveno stižu muškarci. I kako vidite, većina njih je male građe – naglašava asistent, dodajući da stiže sve više porodica sa decom. Za njih je u zgradi odvojen poseban kutak gde se sa mališanima bave saradnici nevladine organizacije Save The Children, ili sa njima razgovaraju tumači.

- Veoma retko se dešava da govore engleski u toj meri da mogu da se sporazumevaju. Imamo više tumača, uz njihovu pomoć komuniciramo na arapskom, farsijskom i urdu jeziku. Većina želi da stigne do Nemačke, Francuske ili Norveške. I često, da bi zaista stigli tamo, putuju i po dva meseca, ali ima među njima i osoba koje su krenule početkom godine. Najviše vremena provode u Turskoj, a većinom pešače, i to traje dugo – saznali smo od Milene Savić koja je dodala daje broj izbeglica značajno smanjen, ali verovatno moraju računati na novi talas kada se vremenske prilike poboljšaju.

PEŠAČILI SMO CELIM PUTEM“

U Info centru smo sreli bračni par Nasimu i Razu iz Avganistana. Nasima malo govori engleski, ona nam je ispričala da su tokom svog dugog puta prošli Iran, Irak i Tursku, a nakon toga su iz Grčke preko Makedonije stigli u Srbiju.

- Put je veoma težak. Mnogo pešačimo, a većinu puta prolazimo peške. Noge me jako bole. Iz Grčke u Srbiju smo takođe došli peške, pored železničke pruge. Ljudi nas ne primaju u svoja vozila jer se boje – priča mlada žena. Nasima nastavlja svoju priču. - Tu su svi veoma ljubazni, dobili smo sve što nam je potrebno – umorna je, ali priča sa osmehom i ne pokazuje ni na trenutak da joj teško pada govor. Priznaje da već danima nije imala prilike da se okupa. Prethodne večeri su stigli u Beograd i samo želi da se okupa i da se malo odmori. Idu u Nemačku, kaže da je deo njihove porodice već tamo.

- On mi je muž – pokazuje na Razu, a potom na drugog muškarca, dodajuću da je on njegov brat čiji su žena i dvoje dece već u Nemačkoj. Muškarac ustaje i pokazuje sliku dece na telefonu. Telefon je najveće blago za ove ljude jer je to jedina veza sa njihovim prijateljima i rodbinom tokom dugog puta.

JEDU PUNO ZELENIŠA

Jučerašnje lepo vreme je izbeglice izmamilo u park. Okupljeni u grupama sedeli su pred kafićem i razgovarali sa drugim izbeglicama. Majke sede na klupama, a deca trčkaraju. U bašti jednog restorana brze hrane, u ekonomskom parku, razgovara više njih. Pitamo jednu od žena koje tu rade kako se sporazumevaju sa strancima.

- Prvenstveno na engleskom. Naravno, ima svakakvih među njima, ali je većina naših gostiju iz Avganistana ili Pakistana. Nemamo i nismo imali sa njima nikakve probleme, osim što bacaju otpad, ne poznaju korpu za otpad, ali drugih problema nemamo sa njima. Šta više, veoma su pošteni, nikada ne odlaze a da nisu platili – naglašava Nada, dodajući da izbeglice jedu prvenstveno goveđu faširanu šniclu, piletinu i mnogo zeleniša. I oni su ljudi, i među njima, kao i među nama, ima i dobrih i loših – dodaje.

SUVIŠNU HRANU VRAĆAJU

Sa izbeglicama šetaju i saradnici domaćih i inostranih nevladinih organizacija i državnih organa, gledaju kakva je kome pomoć potrebna. Saradnici Visokog komesarijata za izbeglice kažu da nemaju problema sa izbeglicama, rado se druže, ali većina njih provede samo dan ili dva na jednom mestu i već ide dalje.

- Ne zahtevaju ništa. Prihvataju pomoć koju im pružaju aktivisti raznih organizacija. Šta više, ako dobiju više hrane nego što im je potrebno, višak vraćaju jer je i njima bolje ako putuju sa lakšim paketom – kaže saradnik UNHCR-a. Drugi aktivista dodaje da se ranije, kada je bilo više izbeglica, moralo paziti da se grupe ne zavade, ali sada, kada ih je manje, ne stvara problem ni vera, ni nacija, prepoznaju se i tolerišu jedni druge. Ima među njima ljudi koji se već mesecima zadržavaju u Srbiji, čekaju da se sredi njihov status, ali ima i onih koje angažuju međunarodne organizacije da održavaju veze sa izbeglicama i da im prevode.

OD IZBEGLICE TUMAČ

To se desilo i sa Abde Raojf Alojiem, koji se u Srbiji nalazi kao saradnik Norveškog saveta za izbeglice. I on je prošao izbeglički put, a bio je i u Turskoj, gde izbeglice, prema njegovim rečima žive pod jako teškim uslovima. U kampovima je mnogo ljudi i često se ne poštuju ni osnovna ljudska prava. Abde naglašava da u Srbiju izbeglice strižu iscrpljeni, umorni, bolesni i gladni, a i više dana nisu menjali svoju odeću. Od njega saznajemo da poznaje život izbeglica, da je i on preživeo sve o čemu sada tumači i sa svojim poznavanjem jezika, a često i samo slušanjem njihovih priča pokušava da pomogne izbeglicama na njihovom putu.