2024. április 24., szerda

U selu ljubavi

Dečje selo „Dr Milorad Pavlović” iz Sremske Kamenice ove godine obeležava 45 godine rada. Zbog pandemije nema slične proslave koja je bila upriličena pre pet godina u zgradi rektorata Univerziteta u Novom Sadu, u prisustvu predstavnika istaknutih vladinih institucija, predstavnika kompanija i prijatelja ove institucije.

Kako Dečje selo izgleda danas? – pitali smo direktora Mirka Jankelića.

– Dečje selo u Sremskoj Kamenici za protekle 45 godine je primilo u svoje krilo veliki broj mališana. Danas u selu boravi 96 dece, 13 studenata i srednjoškolaca žive u 12 stanova u Novom Sadu. U periodu ratnih zbivanja prihvatili smo i 260 dece-izbeglica sa ratnih područja.

Trenutno u Dečjem selu je stotinak dece raspoređeno u 10 kućica. Strukturu dece u kućicama čine deca različitog uzrasta i pola. Uglavno je veselo i puno dečje graje, jer veći broj mališana je do 12 godina, što nije bio slučaj poslednjih desetak godina.

Ponovo idemo u predškolsku ustanovu i osnovnu školu, u grupama. Ali, nažalost i mi, kao i svi drugi đaci morali smo da skratimo druženja i učenja u školi, zbog pandemije. Gradivo učimo na daljinu i elektreonskim putem vraćamo domaće i kontrolne zadatke profesorima – izjavio je direktor.

O deci brine 59 zaposlenih različitih zanimanja.

– Osnovna delatnost Ustanove je zbrinjavanje, nega i zaštita dece i mladih koji su lišeni roditeljskog staranja, ili su pak izgubili biološke roditelje. Oni u Selo dolaze, ili bez ikakvog porodičnog iskustva, ili sa haotičnim, traumatskim iskustvima iz bioloških, hraniteljskih porodica ili druge ustanove. Naš cilj je da svako dete, svaka mlada osoba izraste u dobro integrisanu autentičnu ličnost sposobnu da voli i radi, da ima lični smisao življenja uprkos primarnim gubicima i odbacivanjima – objasnila je Ljiljana Vukajlov, profesor srpkog jezika i književnosti koja od 1982. godine radi tu kao vaspitač sa decom u kući broj 10.

Kakva su vaša sećanja na početak rada u ovoj ustanovi koja je 1993. godine dobila Oktobarsku nagradu grada Novog Sada?

– Sećanja mi dopiru do 1982.godine kada sam krenula u Dečje selo, u Sremsku Kamenicu. Krenula sam, ali ne znam put. Pratim putokaze. Stižem polako, peške do pošte. Prolazim prvi put pored čuvenog dvorca, pored sadašnjeg fudbalakog terena, pored osnovne škole našeg čika Jove Zmaja i ulazim u deo Kameničkog parka, a tamo, ispred mene – bajka. Kuće jednake. Krovovi umiveni i jarko crvene boje. Staze čiste kao da niko ne hoda po njima. Martovska trava se zeleni (bez razbacanih papira po njoj i bez unakrsnih i poprečnih divljih staza), a u centru Dečjeg sela fontana. Deca tek izmilela ispred svojih kuća, i dok jedni čiste već čisto dvorište, drugi odlaze u školu.

Profesor sam srpske književnosti, moje zanimanje me opredelilo da radim sa decom. Želim i da se sama oprobam u radu.

Razmišljala sam o svom privremenom poslu i evo me, „privremeno” u istoj Ustanovi i posle 38 godina rada. U dvadeset petoj godini postala sam „mama” u kući broj 12. za četrnaestoro dece. Dobrovoljno dvadesetčetvoročasovno prisustvo na radu trajalo je nepune 3 godine. Kako raditi sa njima? Koliko im mogu pomoći? Da li ću ih razumeti?Da li sam spremna da preuzmem brigu o njih 14? Ali, vreme je pokazalo da mogu, uz stalno učenje, razgovor sa kolegama sa iskustvom i kroz adekvatnu komunikaciju sa decom.

U tom svom „privremenom” radu od skoro 4 decenije ispratila sam mnoge generacije. Danas oni imaju svoju porodicu i svoju decu, a ja sam im „baka”.

Delila sam sa decom kuću, hranu, toplinu doma, lepe i loše životne priče, tužne i srećne trenutke. Živela sam život sa njima. Odlazak na posao, u Dečje selo za mene je to, moj drugi dom, moja druga kuća u kojoj pomažem onima kojima treba pomoć i onima koji pomoć prihvataju. Sećam se: Gabike, Gordane, Mirjane, Nade, Sunčice, Šandora, Lajoša, Milana… i njihovih šala koje su pravili na moj račun jer ih nisam razlikovala. Ne mogu zaboraviti ni prve trojke koje su stigle baš kod mene: Zdravka, Rajka i Slavka...

Učili smo kako da napravimo prve korake, izgovaramo prve reči, kako koristiti nož i viljušku, peškir, sapun, češalj. Kako se pripremiti za vrtić i školu, kako vezati pertle, kako prebroditi prve simpatije i zaljubljivanja. Kako se izboriti sa tugom zbog napuštenog doma (ne njihovom krivicom).

Učila sam ih da predstavljaju Dečje selo na pravi način: kroz poštovanje sebe i zaposlenih, kroz ples, recital, glumu, takmičenja... Kako se izboriti sa nepravdom od strane neznanaca koji su bili spremni da ih osude za bilo šta, samo zato što su deca iz doma. Išli smo zajedno na letovanja i zimovanja i tada se još više upoznavali. Tražila sam sa njima zajedno njihove majke i rođake. Učila ih kako da budu dostojanstveni, hrabri, uporni i dobri ljudi.

Nisam ni mislila da se takav život može podvući pod kožu i osvojiti te. Tako nešto privremeno, za mene prerasta u trajno.

Danas sam pred vratima penzije. Zadovoljna sam kada sretnem, „moju”: Gabiku, koja je vredan ekonomista i dobra majka. Gocu, koja je bila čistog srca a kod koje je uvek bilo „što na um to na drum”: Jelenu, koja se sama brine o sinu Nikoli.....i svi oni su danas ponosni na mene, a to pokazuju svojim delima.

Eto, to je lepota ovog posla, kada posle više godina vidite da postoji uspeh i sreća onih koje ste vaspitavali i čuvali.

I na kraju moram vam priznati da sam u ovoj Ustanovi upoznala i svoju veliku ljubav i svog životnog saputnika-Miroslava Vukajlova, koji je kao i ja, ceo svoj radni vek posvetio socijanoj zaštiti, bio direktor u izgradnji Dečjeg sela i njegov direktor prvih 10 godina. Ljubav, posao i sličan pogled na život su bili važni za nas. On već duže vreme nije sa nama, a ja, njegova udovica se trudim da pratim i poštujem njegovu i moju viziju ovog posla i moju ljubav i sećanje na njega.

Dečje selo slavi 45. rođendan, a godišnjak „Platan”, koji vi uređujete, obeležava 35. broj. Vi kao hroničar Dečjeg sela, a od predstavništa Novosadskog sajma, dobili ste Bronzanu medalju za „Platan”. Šta bi izdvojili iz dugogodišnjeg rada Dečjeg sela?

– U Dečjem selu se odvijalo veliki broj aktivnosti i sekcija: sportska, likovna i literalna, radioničarski rad, izleti, kulturne aktivnosti, letovanja, zimovanja... U proteklom periodu negovan je i program „Vikend u porodici”, gde se učvršćivale prijateljske veze i porodični život. Tu je i program „Kumstvo na daljinu”, gde su prijatelji dece brinuli o njima do osamostaljivanja, a deci Polovina iz Rakovca sazidali su novu porodičnu kuću.

Dečje selo je negovalo i projekte kroz koje se pomagalo deci i mladima dok su na smeštaju, pri izlasku iz ustanove, kao i stalno praćenje i pomoć u kriznim fazama.

Tokom proteklih godina mnogo se toga promenilo, ali su neke stvari ostale iste. Najveća galama se čuje uveče oko 18 časova, i dalje se juri prema svakom zaustavljenom automobilu, jer nosi poklone, postavljaju se ista pitanja: „Šta je za večeru?” i „Kad stižu nove patike?” I dalje se nema nikada ništa za domaći, a vaspitači su najveći smarači i to, što se mora svaki dan ići u školu? Najvažniji dan u mesecu je podela džeparca. Tih dana su svi dobri, sve slušaju, ustaju na vreme, sređuju plakare, uče... Milina! E, onda dođu i oni teški dani, kada se ode bez znanja i dozvole, pobegne iz škole. Izreknu se teške reči, koje vređaju. I tako, dan za danom, dolaze sponzori, idemo na bazen i klizanje, skupljamo pokošenu travu, imamo čas matematike, pečemo palačinke, razmenjujemo garderobu, idemo kod lekara, svađamo se, proslavljamo Dan sela, Božić, Novu godinu, Svetog Savu, Vaskrs, slavimo rođendane, malu i veliku maturu, dan punoletstva, zaljubljujemo se, idemo na radionice...

Prisustvujemo odbrani diplomskih radova na fakultetima, odlazimo na svadbe naše dece, prisustvujemo krštenjima njihove dece i živimo život sa njima. I tako punih 45 godina! Devedesetih godina naša Gabrijela Varga, sada Karćaš, bila je prvi student Dečjeg sela koji je stekao akademsko zvanje, diplomiranog ekonomiste.

Eto to je priča koja traje 45 godina. A nju su obeležili i direktori Miroslav Vukajlov, Milo Mirović, Tadija Eraković, Jelena Milojević, Branislava Balaban, Milena Vasić Stupar, Srđan Egić i sadašnji direktor Mirko Jankelić. Svako od njih je utkao deo sebe i dao svoj maksimum.

Rad zaposlenih i dece je nagrađen mnogim priznanjima...

– Dečjem selu je dodeljena, između mnogih priznanja, i nagrada „Večernjih novosti” za najplemenitiji kolektiv 1993. godine. Deca su osvojila i dve nagrade na takmičenju plesnih grupa u Mađarskoj. Dramsko-plesna sekcija je osvojila 3 prva mesta u Moskvi, na festivalu dramskih stvaralaca mladih u domskom smeštaju, pod imenom „Detetu ljubavi dajte”.

Na koji način mogu mladi i stariji pomoći rad u Dečjem selu? – pitali smo direktora.

– Pomoć deci u Dečjem selu mogu se dostaviti putem donacija koje su namenjene isključivo deci i mladima. Najbolji način je u dogovoru sa direktorom ili vaspitnim osobljem, lična kupovina deci (sportska oprema, sredstva za ličnu higijenu), vaučerima u određenoj radnji. Kao i svakoj porodici i nama su potrebni fenovi, usivači, pegle i sl. sitni kućni aparati. Decu možete obradovati i zakupom igraonica za dečje rođendane. Zahvalni smo i ljudima koji stipendiraju našu decu, daju mesečne džeparce ili uplate neko putovanje.