2024. április 19., péntek

Nežni susreti

Jesen je stigla jednog jutra uz muziku Mocarta i pesmu vetra. Donela je suvo lišće i pucketanje kestena pod prozor. „ Sveže voće u staklenoj činiji. Smaragdno zeleno grožđe, kruške sjajne poput jaspisa i još mnoge druge blistave dragocenosti“. Šum zlatnog lišća na trotoaru, zvižduk uplašenih vrabaca sa grana oraha, golubove čupavih perja na stepenicama crkve. Nebeski svod se kao na izložbi, sa toliko boja i zvukova magično uklopio sa igrom boja na zemlji, da čovekova ruka nikada ne bi bila u stanju izvesti ništa slično. Kako bi došli do ovog prirodnog redosleda polja i livada, neba i zvezda, voda i šuma, moraju se poštovati stroga pravila.

Fotó: Molnár Edvárd

Fotó: Molnár Edvárd

Jesen nije donela tugu. Čak ni onda kada su mrtvačka kola krenula niz blatnjav, bljuzgav,neosvetljen drum tog maglovitog novembarskog popodneva. Samo je stajala na kapiji, držala očevu ruku i gledala u pravcu crne čerge koju su prekrivale hrizanteme. Povorka se činila dugačkom ali Karolja nije mnogo ljudi ispratilo. Samo uža rodbina, par drugova i komšiluk. Sahrana nije ni mogla biti velika, jer od dve sestre, samo su sa Ilkom i njenom decom održavali kontakt. Druga sestra, Marsela je celog života bila zlobna, te nisu imali mnogo kontakta jedni sa drugima. Možda zbog toga što ona nije imala svoje rođene dece, postala je okrutna maćeha koja je mučila devojke, kćerke svoga muža, ukoliko joj on nije udovoljavao. Karolj joj nije oprostio svu tu zlobu. Marsela je Karolja prijavila žandarmeriji. Kada su se pred odlazak na front, smestili na noćenje baš u blizini varošice, Karolj je pobegao do kuće da se oprosti od svoje supruge. Čeznuo je samo za još jednim zagrljajem. Imao je samo par kilometara do kuće. Imao je samo sedamnaest godina tada. Nije ni znao da je kod kuće i kćerkica koja čeka očevo ljuljuškanje.

Karolj je obučen spavao na kauču u kuhinjici sa Verom u naručju kada su došla dva žandara. Čuo je glasove a kada je otvorio oči ugledao je ispred sebe preteću ruku. Evo ga, tu je begunac,vidite, rekla je uzbuđeno piskavim glasom Marsela žandarima koji su držali bajonete. Zaustavili su se na vratima. Ovaj čovek hoće da nabije na kolac svoju porodicu, upitali su Marselu i stavili bajonete na ramena. Zamišljeno su gledali na momenat usnulo detence u Karoljevom naručju. Dobro, sutra ujutru se javite, rekao je jedan od žandara. Drugi je izgurao ženu, koja je i dalje klevetala, iz kuhinje i zatvorio vrata za sobom.

Karolja su kasnije poslali kući sa fronta jer mu je granata odnela pola stražnjice. Radio je kod jednog jevrejskog trgovca, raznosio je čećer, brašno, krompir, sve dok je srce moglo da mu izdrži.

Nasuprot Marseli, Ilka je bila dobre duše. Voleli su se i pomagali jedno drugo onako kako i priliči bratu i sestri. Karoljevog sina, Antiku, je ona okupala i obukla mu odelo za sahranu kada ga je, samo šest nedelja starog, odnela difterija. Kada je dečak umro, prevrnuo bi se lavor, pričala je Ilka skrštenih ruku, kada god bi se o njemu povela priča.

Tada u novembru su za mrtvačkim kolima išle obe babe. A ona je samo držala oca za ruku i gledala kako polako nestaju u novembarskoj izmaglici.

Mislila je na Karolja. Dođi ćerkice da te pomilujem po kosi. Spustila je lutku, zakoračila je do Karoljevog kreveta, spustila glavu, a kikice su joj iskočile napred kada ju je on polako,pažljivo pomilovao po glavi. Sada možeš da ideš,rekao je Karolj a ona je odskakutala nazad do svojih igračaka. On je nekoliko puta na dan tako pozivao. Uvek su se među njima odvijali ovakvi nežni susreti.

Nije tugu donela jesen. Možda samo malo melanholije i rasejanosti. Sećanja. I ona bolna sećanja koja samo pojačavaju novembarska magla, oštro zviždanje vetra, skalupljeni golubovi čupavog perja na pragu, gorki miris šume, Mocartova muzika. „Ovo je donela jesen...Ali već preko puta drveće maše zlatnim rukama...“

Vetar duva niz Tisu, kesten mami uzdahe a onda i gorka sećanja prerastu u mir i osmeh. Susreti.

Upravo ovo nam je sada zadatak, kada jesen prizove u sećanje izgubljeno vreme, da razmislimo o životu. Mislimo na one trenutke, koji i danas žive u nama, na ona lica koja su nas ispratila do ovog puta na kome smo sada, a mislimo i na one koji će tek krenuti sa nama dalje. Da ostane jedan glas, jedna slika, jedan pokret, jedna boja koje ćemo moći preneti. I nikada ne zaboravimo: „ I pred nama su postojali i dani, noći, jutra, večeri, zore-sve se urušilo poput peska: budi pažljiv, svakim korakom smo bliži smrti“.