2024. március 28., csütörtök

Svet kafana u Bečeju

Istraživači žele da izdaju knjigu u čast ugostiteljskih objekata grada nakon drugog svetskog rata

Da sam ja vladar, zatvorio bih kafane. Jer oni koji posećuju kafane postaju opasno svojeglave osobe. Ona vrsta opijenosti koju kod njih izaziva kafa je opasna po budućnost zemlje“. Na ovaj je način je Monteskije izrazio svoju bojazan u Persijskim pismima. Kada su 1721. godine objavljena Persijska pisma u Parizu, bilo je već tri stotine kafana.

U Srbiji i Mađarskoj je tradicija ispijanja kafe odomaćena zahvaljujući Turcima. 1522. godine je u Beogradu otvorena prva kafana u Evropi. Kultura kafana se rascvetala do 19. veka: kafane su postale centar društvenog i javnog života. Za stolovima kafana su sklapani ugovori, održavani radni dogovori, pravljene političke stranke i kovane zavere. Nije slučajnost to što su vlasti uvek sumnjičavo gledale ljude koji su redovno posećivali kafane. Uneko vreme, nakon prvog svetskog rata, je i beogradski parlament bio prinuđen da zaseda u jednoj kafani.

Posle drugog svetskog rata, kao i u celoj državi, tako je i u životu kafana i krčmi u Bečeju započeta nova era, a pet decenija ugostiteljske istorije od tog datuma sada bi htelida u formi knjige ovekoveči istoričar Dragiša Slavić i njegov saradnikSvetislavHadnadjev. Oni su članovi nevladine organizacije DUD koja se bavi kulturom, obrazovanjem i zaštitom kulturne baštine.

- Želimo da oživimo kafane, krčme i restorane iz perioda između1945. i 1995. godine u knjizi. Od 1945. godine su se odomaćile nove vrste kafana, naime, nakon rata je promenjena vlasnička struktura, a ugostiteljski objekti su funkcionisali u formi zadruge. Od 1995. godine više ne postoje prave kafane, ovaj svet je možda zauvek nestao. Mi smo tek na početku posla, ali već imamo u vidu ogroman materijal. Bila je veoma popularna u to vreme bečejska Riblja čarda i Najlon, u čardi je jedno vreme redovno nastupala pevačica iz Mađarske, Marija Fekete, a u Najlonu su goste zabavljali čelnici jugoslovenske estrade. Na sreću još ima ljudi koji se sećaju tih vremena, rado i pričaju o tome, a do nas je stiglo mnogo fotografija i priča. To je veoma zahvalna tema, a mi smo otkrili brojne novosti. Možda ćemo morati i vremenski interval od 50 godina da proširimo. Želimo da pišemo o vlasnicima, kuvarima i konobarima. U Bečeju su bili najbolji konobari Jugoslavije, početkom šestdesetih godina je u ovom gradu postojala odlična škola za konobare – pričao nam je Svetislav Hadnadjev.

Dva istraživača su razgovarala već sa mnogima o tim vremenima i dobili su mnoštvo fotografija, ali i dalje čekaju one koji iz tog perioda imaju uspomene i slike. Na primer, Marije Fekete još nemaju fotografiju, a za sada nisu našli ni sliku o nadaleko čuvenoj krčmi, Raketi. Svi koji žele da pomognu rad istraživača neka stupe u kontakt sa organizacijom DUD preko društvene zajednice ili neka pozovu SvetislavaHadnadjeva na broj063/524-859.